TikTokovi svijesti i kraj književnosti

Jeste li čuli za slučaj Akihika Konda, japanskog  fiktoseksualca – što će reći, osobe koju privlače fiktivni likovi – koji se prije nekoliko godina „oženio“ virtualnom tinejdžerkom Hatsune Miku? Je li vas, kao i milijune mladih od koronavirusom i lockdownima obilježene 2020. pa do danas, očarao blistavi svijet TikToka? I kakve sve to veze ima s književnošću? I te kakve, itekakve – ono što se čini kao samo još jedna mladenačka pomodarija s jedne, ili pak kao zabrinjavajuć znak otuđenosti u digitalnom dobu, s druge strane, u isto se vrijeme tumačiti može i kao simptom zadavanja fatalnog udarca književnoj umjetnosti. Jer, postoji više od jednog načina za usmrćivanje književnosti.

Velika književna djela i dalje su moguća, ali književna djela koja će
u društvu biti percipirana velikima u sve su većoj mjeri nezamisliva / Ilustracija: Ida Hitrec

Neki naši suvremenici, primjerice, samorazumljivim drže da je „kraj književnosti“ nešto što se posve prirodno nadovezuje na ostale „krajeve“ koji opsjedaju naše doba. Kultura zaokupljena osjećajem iscrpljenosti, dovršenosti i klaustrofobičnog smanjivanja manevarskog prostora, od Nietzscheove „smrti Boga“ i njezina književnoteorijskog pandana u Barthesovoj „smrti autora“, preko Spenglerove „propasti Zapada“ i Lyotardova svršetka „velikih priča“, sve do Fukuyamina „kraja povijesti“ i Hararijeva „homo deus“, logično vodi i do osjećaja književne potrošenosti. Taj osjećaj nedvojbeno podcrtavaju i vrhovi prošlostoljetnoga književnog eksperimentalizma, koji su izražajne mogućnosti umjetnosti riječi doveli do krajnjih granica usporedivih s onim što je Maljevič u slikarstvu postigao Bijelim kvadratom na bijeloj podlozi; dovoljno je sjetiti se Pounda i Eliota u poeziji, Becketta i Ionesca u drami, ili Joycea u prozi. Polovicu kulture progutao je ironijski, autoreferencijalni cinizam, a drugu polovicu posvemašnja neukost i amnezija. Više se ne znamo definirati ni na koji supstancijalni način pa, umjesto osmišljavanja novih umjetničkih, filozofskih i inih pravaca, na stare samo nakalemljujemo prefiks post-. Ne znajući što smo postali, znamo jedino da više nismo ono što smo bili.

Književni paraziti

Osim krize Logosa i smjene ontoloških i metafizičkih paradigmi, književnosti u prilog ne idu ni tržišne okolnosti, a ona književnost koju tržište donekle želi književnošću se često može nazivati samo uvjetno. Nadalje, književnost je – u Hrvatskoj je to barem vrlo dobro poznato – okupirana kojekakvim klanovima i interesnim skupinama sačinjenima od pojedinaca dvojbenih umjetničkih kompetencija, koji pak parazitiraju na državnim i gradskim proračunima, međusobno se medijskim djelovanjem uzimajući u zaštitu, usput si uzajamno i dijeleći nagrade. Pa čak i da u svijetu književne umjetnosti postoje samo takve tendencije, već bi to samo po sebi bilo dovoljno da se ostvari ono što je u svojemu ogledu o „smrti romana“ predvidio romanopisac Will Self – da književnost snađe getoizacija nalik onoj koja je u 20. stoljeću snašla klasičnu glazbu. „Književnost je već mrtva“, piše Chilton Williamson ml. za Spectator, ali mnogi to nisu primijetili jer joj je „tijelo još toplo“. U društvenom smislu, to je uvelike točno – dani kada je književnost bila dovoljno relevantna da Oktavijanu Augustu carska upravljačka nužnost i osobna potreba nametnu sponzorstvo nad Vergilijem trajali su donedavno, ali sada su minuli. Velika književna djela i dalje su moguća, ali književna djela koja će u društvu biti percipirana velikima u sve su većoj mjeri nezamisliva.

Ovdje se vraćamo tehničkom aspektu književnosti kao medija. Podsjećam: postoji mnogo načina za njezino usmrćivanje. Neki su više, a neki manje učinkoviti, no najučinkovitijim mi se čini onaj koji sinegdohalno predstavlja fiktoseksualac Akihiko Kondo, a TikTok, kao širi fenomen, simbolizira.

Amblem smrtno
ranjene književnosti

Zašto je Kondo bitan kao amblem smrtno ranjene književnosti? Nakon što je Johann Wolfgang von Goethe objavom epistolarnog romana Patnje mladog Werthera (1774) diljem Europe stekao neslućenu slavu, prema svjedočanstvima koja jedni drže vjerodostojnima, a drugi vrstom preuveličana trača, mnogobrojni su mladi čitatelji, zaneseni nesretnom Wertherovom sudbinom, Goetheova junaka počeli oponašati od razine pojavnosti, poput odijevanja, pa sve do načina na koji je Werther skončao, to jest samoubojstva. „Wertherov efekt“, bio više ili manje istinit, izravno ili metaforički govori o snazi književnosti te razmjerima njezina utjecaja na život svojih uživatelja. Je li takvo što i danas moguće zamisliti? Ne baš. Ali zato je moguće zamisliti pojedinca na čiji će život jednako dubinski kao književnost na Goetheova čitatelja utjecati internetska kultura, pa će svoj život oblikovati oko fascinacije računalno generiranim prikazom stereotipnoga lika japanske anime-kulture. Anegdotalni, bizarni, ekstremni primjeri, naravno, sami po sebi nisu vrhunaravni dokaz, ali često mogu poslužiti kao ilustracija širih društvenih tendencija.

Drugi primjer je TikTok. Iako listovi kao što je New Statesman ukazuju na financijski pozitivan učinak TikToka na izdavaštvo kroz objavu mnogobrojnih književnih videorecenzija objedinjenih hashtagom BookTok, sasvim neznatan udio književnosti na TikToku savršeno odražava savršeno nevažnu ulogu književnosti u krajnje tiktokiziranu društvu u koje se sve više pretvaramo. (O kakvoj je književnosti riječ i koliko ona sama simbolizira smrt književnosti ostavimo, zasad, po strani.) Ironija koju malotko vidi leži u tome što TikTok kao da nesvjesno zrcali i poneke književne obrasce. Konzumacija te aplikacije, naime, u kojoj se snimke automatizirano i beskonačno smjenjuju, nalikuje čitanju romana struje svijesti. Ali, za razliku od tokova svijesti, TikTokovi svijesti pozornost ne plijene autentičnošću ili inovativnošću te stilskom i idejnom pluralnošću kakve je, primjerice, demonstrirao Joyce, nego su nalik struji samo jedne, kolektivne svijesti, satkane od milijun individua koje sve misle, govore i djeluju jednako. I ovdje manje važan postaje TikTok kao konkretna mrežna stranica, a važniji kao simbol smjera u kojem idu internet i suvremena, sve digitaliziranija tehnologija koja na svojemu putu ne guta samo književnost nego – sukladno idealu metaverzuma – i materijalnu stvarnost kao takvu.

Što nam ta dva slučaja govore? Prvo, da ljudi svoju potrebu za fikcijom, kao i za narativnošću, pa čak i za strujama svijesti, danas namiruju negdje drugdje, a ne u književnosti. Drugo, da su novi mediji uvelike preuzeli književne obrasce. I treće, da je u suvremenom kontekstu ono što se tom metodologijom dobiva uglavnom banalno i književnosti inferiorno. Iako je svaki od medija koji je modernost sa sobom donijela – radio, film, televizija – s književnošću uspostavio slojevit međuodnos u kojem joj je oduzimao umjetnički monopol (ali je istodobno i potvrđivao preuzimajući njezine elemente i adaptirajući je za vlastite potrebe), pojavom interneta te društvenih mreža i aplikacija iz 21. stoljeća književnost ipak postaje još sporednijom. Kulturpesimisti bi mogli zaključiti da živimo – kako misle Self i Williamson ml. – u trenutku njezina samrtničkog hropca. Optimisti bi mogli pretpostaviti da književnost možda i živi zadnji od svojih života, ali da će on ipak potrajati nešto duže nego što se nadamo.

„Preostaje ti od života samo još jedan, posljednji. Tok. Tok“, piše Joyce u Uliksu. Tko to kuca? Bojim se da TikTok.